Gotovo u svim pastoralnim crkvenim dokumentima koji su se pojavili u ovih proteklih trideset godina, govori se i o župi, kao osnovnoj i nenadoknadivoj strukturi, zajednici u kojoj se Crkva najlakše doživljava kao zajednica i gdje on u pravom smislu zadobiva svoj mjesni karakter, i gdje ona „dotiče“ obitelji i same sebe. Župa je „krajnje mjesno očitovanje Crkve“ (Christifideles Laici, br. 26). Možemo reći da se tijekom godina pokoncilske obnove u velikoj mjeri dogodila promjena u ekleziološkom mišljenju, sve očitije se pokazuje i crkvena kritična svijest onog crkvenog segmenta koji se obično nazivao kršćanskim pukom. Crkva sebe danas doživljava mnogo kompleksnije nego kad se definirala kao savršeno društvo. Ona postaje dinamična zajednica ljudskih osoba, narod, sazvan od Boga u raznolikosti jezika, i kultura, u raznolikosti ljudskih identiteta. Za nju postoje zato sve važnija mjesna, neposrednija razina komunikacije. Svima je jasno da tek, kad se nešto novo, što odozgo odredi  crkvena vlast, ukorijeni na planu župne zajednice, kad zaživi u širokim slojevima Božjega naroda, kad zadobije određenu dinamiku vlastitog razvitka u bazi, tek onda možemo reći da je postignut uspjeh.

     Nema sumnje da danas sve više prevladava model aktivne jezgre. Polazi se od liturgijske zajednice kao aktivne jezgre. Nastoji se tu jezgru što bolje organizirati da cjeluje prema segmentima cijele zajednice, prema periferiji, odnosno prema rubovima. Pastoral postaje kategorijalan, usmjeren prema kategorijama vjernika u bazi: obitelji, mladima, djeci, starima, bolesnicima itd. Organizacija jezgre je bujan. Tu su suradnici, vijeća, sekcije, radne grupe, vjerničke udruge i dr. Socijalna dimenzija pastorala je također tu jako naglašena (to znači karitas). Pastoralni model aktivne jezgre je nešto što najviše odgovara nama.