Prosulo se ovo tilo na suvu ispucanu zemlju
i škvere stare ure sve jače misto škripju,
mater ka i uvik s puno vire u Gospu i Boga
pribire zrno po zrno od starih Očenaša.
Doša sam te prosit Bože
za mrvu vire u život jer moje su slabo tilo
teški nagrizli griji
duša mi ka dena krcata ruzine
a ti si tako dobar i blago na me gledaš.
Ma tija bi opet stat na svoje noge
vidit moga vridnega oca
osjetit bilo prijatelja draga
na hladnoj noći njegova groba.
Doša sam te prosit Bože
za mrvu vire u život jer moje su slabo tilo
teški nagrizli griji
duša mi ka dena krcata ruzine
a ti si tako dobar i blago na me gledaš.
Tija bi opet sist pod stari rogač
i odande gledat smokve dide moga
srce mi materom na svetu misu poći
izmolit blagoslov za spokoj svakoj duši.
Ma tija bi opet stat na svoje noge
vidit moga vridnega oca
osjetit bilo prijatelja draga
na hladnoj noći njegova groba.
Dakle, sve je počelo u Okučanima, u Osnovnoj školi negdje '96. Hodamo ovim glazbenim putem, a nitko od nas ne postavlja upit, gdje je kraj. Kako vrijeme prolazi sve više prihvaćamo činjenicu da je ovaj rad prepun odricanja, temeljitosti, ali i najslađih trenutaka. Najveći dio našeg djetinjstva ostao je u narančastom kombiju, od doručka do večere, od smijeha do suza... Naš narančasti kombi ostao je simbol našega imena, našeg prijateljstva... Međutim ostario je, više nema snage vući toliki teret, a danas služi kao pomoćno, ali još uvijek veselo vozilo za građevinske materijale. Svi smo za jednog i jedan za sve. Svih ovih godina vrijedilo se boriti, jer dobili smo jedni druge!
Kao vjeroučitelj, kantautor i voditelj Bljeska, Ivo je uvijek znao što želi i koliko može. Bilo je tu nezamislive scenske garderobe, koreografija, nebrojenih nastupa na nevjerojatnim mjestima, od aviona do tramvaja i brodova, od uličnih trgova sve do najzvučnijih i najsvjetlijih pozornica. Zbog svega toga uistinu znamo što znači riječ uspjeh. Jedanaest godina, a devet osoba, tisuće ispjevanih pjesama, bezbroj nezaboravnih trenutaka...
Godine odricanja i nisu tako teške kada se čovjek nečemu nada. Prijateljstvo kroz pjesmu, kroz suze i smijeh, nešto je najljepše što jedni drugima darujemo već dugi niz godina.
Svaki naš susret piše jednu stranicu života, kao i pjesma “Tija bi opet”. I ovu pjesmu kao i sve buduće možemo nazvati našim novim početkom. No, bez lažne skromnosti, ali već danas možemo pisati retrospektivu o našim djelima.
Hodajući vremeplovom uspomena, kristaliziraju se slike bezbrojnih pozornica, svjetla gradova i prostranstva dalekih kontinenata. Tu smo svojom pjesmom i duhom uveseljavali mnoge znane i neznane i na taj način stjecali status grupe mladih prepoznatljive po načinu svog glazbenog izričaja.
Kao i mnogima prije nas, i naš je put bio trnovit i neizvjestan. A jesmo li dotaknuli zvijezde i hoćemo li ikada i biti nadomak zvjezdanom nebu, prepustit ćemo vremenu neka svjedoči. Jedno je sigurno, iza sebe, a za vječnost, ostavljamo naše pjesme. Nadamo se, da neće ostati zaključane u škrinji naših uspomena, nego da će svoje mjesto pronaći u srcima svakog od vas, i ostati tu, i onda kada nas više ne bude.
